Antiratno remek-djelo

Ove godine u svijetu i u nas obilježava se sto godina od početka Prvoga svjetskog rata. Tim povodom održane su mnoge obljetničarske manifestacije, stručni povjesničarski seminari i simpoziji, a objavljena su i brojna književna izdanja. Iako među njima prevladavaju stručne knjige povjesničara, Šareni dućan iz Koprivnice objavio je i jedno beletrističko remek-djelo, klasik antiratne književnosti, roman Johnny je krenuo u rat američkoga scenarista i književnika Daltona Trumba, izvorno objavljen 1939.

U svom romanu autor vrlo dojmljivo posreduje stvarnost nezamislivog iskustva; glavni lik, ujedno pripovjedač u prvome licu, mladi je američki vojnik Joe Bonham, ranjen eksplozijom granate u rovu francuskoga bojišta tijekom prve svjetske ratne klaonice. On leži u krevetu, u bolnici gdje se budi iz anestezije nakon operacije, a autor vrlo sugestivno i uvjerljivo opisuje protagonistovo postupno suočavanje s vlastitim, krajnje nesvakidašnjim i gotovo nezamislivim stanjem – junak romana naime postupno uviđa kako je iz rata izašao potpuno lišen ljudskosti, barem one anatomske, jer u bolničkome krevetu leži poput komada mesa koje misli nakon što su mu amputirani svi udovi – ostao je bez obje ruke i obje noge, a usto je i slijep i gluh i nijem, pa čak, osim što u ustima nema jezika, on nema ni osjeta mirisa jer nema ni nosa, a umjesto lica zapravo ima kirurški donekle pokrpanu, ali još grozomornu veliku otvorenu rupu.

Izd. Šareni dućan, Koprivnica, 2014.

Dalton Trumbo na iznimno dojmljiv način opisuje junakovo proživljavanje postupnog suočavanja s vlastitom invalidnošću i najveća je kvaliteta romana u nesvakidašnjoj uvjerljivosti dočaravanja nezamislivog iskustva. Jer nemoguće je čak i zamisliti šok čovjeka koji osvještava da će do kraja života ostati nepokretan, u potpunoj ovisnosti o pomoći drugih, da se nikad neće moći samostalno odjenuti, prinijeti žlicu ustima, ustati, hodati, išta vidjeti ili čuti, ili se barem počešati, okrenuti na krevetu, sjesti – riječ je o živućem truplu, čovjeku potpuno nemoćnu i onemogućenu, lišenu ijednog osjeta i bez ikakve mogućnosti komunikacije s drugim ljudima, čovjeku koji npr. ne zna ni koji je dan, ni koje je doba dana, ni koliko je sati, niti je kadar na bilo koji način saznati išta od toga, jer osim što je potpuno nepokretan, to je čovjek koji niti vidi, niti čuje, niti govori, pa ni na koji način ništa nikoga ne može ni upitati, niti može percipirati ičiji eventualan odgovor. Sve što mu je ostalo njegove su misli, Joe Bonham je čovjek koji živi utamničen unutar kaveza vlastite lubanje, živi još jedino i isključivo u svojoj glavi, a autor na dojmljiv način prikazuje njegovo postupno osvještavanje vlastitoga stanja i suočavanje s tim.

Tjelesna bol, očaj, gorčina, strah, poniženje, nemoć, sveopća bespomoćnost i besperspektivnost te nezamisliva osamljenost i odijeljenost od svijeta i drugih ljudi izmjenjuju se u romanu s junakovim reminiscencijama vremena proživljena prije odlaska na frontu, i upravo u tome suočavanju nostalgijom prožetih prisjećanja na vrijeme odrastanja, školovanja, posla ili prve ljubavi koji su u drastičnoj kontradikciji s vremenom sadašnjim u kojemu junak živi u totalnu mraku i zagrobnoj tišini, vegetirajući uz neprestane nesnosne bolove, osuđen na nepokretnost i doživotnu ovisnost o tuđoj pomoći, izvor je iznimno snažne antiratne poruke i osude svakoga rata.

Najdojmljivije stranice romana one su na kojima junakova mentalna snaga nadvladava njegovu gorčinu i očaj te kad on, pomirivši se da je lišen osjetila, sve svoje snage usmjerava pokušaju da putem kože spozna je li noć ili dan. Autor ni na trenutak ne izlazi iz protagonistove glave, pa roman ispunjavaju kovitlaci misli živućeg mrtvaca, čovjeka potpuno lišena percepcije izvanjske stvarnosti, čemu autor uspješno prilagođava svoj rukopis. Njegove su rečenice stoga često kaotične, nepravilna reda riječi i bez interpunkcije, čime je uspješno dočaran tijek svijesti čovjeka koji živi na način neprispodobiv ljudskomu biću i nezamisliv zdravu pojedincu, ali je time Dalton Trumbo ostvario i dojmljivu poetizaciju teksta. Štoviše, pišući zanemarujući interpunkciju te pravopisna i gramatička pravila on je primorao čitatelja da uspori, da zastane kod svake rečenice, primorao je recipijenta na aktivniju ulogu onemogućivši ga u brzanju tekstom, na taj način postigavši zapravo višu razinu recepcijske usredotočenosti.

Osim deskripcije protagonistovih pokušaja percepcije stvarnosti te rekreacije njegovih mladenačkih, predratnih iskustava roman je ispunjen sugestivnim hiperrealističkim opisima junakovih ratnih, rovovskih iskustava, ali i velikim dozama njegovih eksplikacija antiratnih poruka usmjerenih protiv tzv. gospodara rata, od kojih je svaki, redovito, što pripovjedač precizno dijagnosticira, vođen zbog sebičnih interesa privilegirane manjine, a na štetu obespravljene, siromašne većine. Osvješćujući svoju tragičnu situaciju junak osvješćuje i političku subverzivnost vlastite pozicije i iskustva. Uočljivim to posebice postaje u situaciji kad, nakon vrlo bolna, uporna i dugotrajna pokušavanja da udarcima glave posreduje Morseovom abecedom izrečenu molbu da ga bolničko osoblje barem nakratko izvede na svježi zrak, izvan tamnice bolničkih zidova, medicinari to odbijaju, uskogrudno se opravdavajući poštivanjem navodnih propisa. Time prikrivaju svoj otpor ukazivanju na stvarne značajke rata, a čijeg je dehumanizirajućeg mehanizma osoblje vojne bolnice jedan od pokretačkih kotačića. I za vojne medicinare, i za cijeli vojni sustav bolje bi bilo da Trumbova Johnnyja nema, da nema dokaza što svaki rat u svojoj besmislenosti i pogubnom gubitku ljudskosti zapravo jest.
Ma koliko se stanje Trumbova protagonista činilo grotesknim, vrhunac je tragičnosti i ironije u činjenici da je autor roman napisao nadahnut novinskim člankom o kanadskome ratnom invalidu koji je iz rova izašao osakaćen na posve identičan način, ali i u podatku kako je roman neko vrijeme bio zabranjen, kako ne bi demotivirao američku mladež u vojnim pohodima, kako ih ne bi potaknuo na misao da možda ipak nema ništa uzvišeno u umiranju za principe koji su veći od života.